Crtice iz povijesti

Pomozite gradnju crkve

Račun za pomoć Župi svetog Franje Asiskog Srednja Slatina, Bosna i Hercegovina:

za uplate iz inozemstva
Ime korisnika:
ŽUPA SVETOG FRANJE ASIŠKOGA
SREDNJA SLATINA
Broj štednog računa:
S.W.I.F.T. UNCRBA22
IBAN: BA393380604817891296
UNICREDIT BANK Poslovnica Orašje
Treća ulica br 47, 76270 Orašje,
Bosna i Hercegovina.

ili

UNICREDIT BANK POSLOVNICA ORAŠJE
Treća ulica br 47, BiH - 76270 Orašje

S.W.I.F.T.ZABA BA 22
48-06-17891-2
ŽUPA SVETOG FRANJE ASIŠKOG SREDNJA SLATINA, BIH

Selo Srednja Slatina-neke karakteristike i povijesni detalji

Naselje Slatina se spominje u turskim vrelima 1548. godine kao mjesto u nahiji Nenavište (današnji Gradačac). Bila je samostalna župa u sastavu modričkog samostana. Teren je izuzetno pogodan za stanovanje, te su tragovi naseljavanja ovih krajeva puno stariji. Predaja govori o župi u pred tursko doba. A crkva se nalazila, kako to pričaju stariji mještani na potezu od sadašnjeg centra sela prema Njivku. Nisu vršena nikakva istraživanja, pa nije poznato da li postoje kakvi ostaci. Realno je govoriti o župi u Slatini u 14. stoljeću. Pri tom nesmjemo uspoređivati današnje granice župe sa onim iz tog vremena, kao što ni ceste tadašnje nisu  identične sa sadašnjim. Župa se prostirala na širi teritorij koji je bio slabije naseljen nego danas.

1623. godine župa Slatina pripada samostanu u Modriči.   

Sedamdeset godina kasnije (1689. – 1694.!) Slatina ostaje bez stanovnika, ljudi su preselili u strahu od Turske odmazde preko rijeke Save u Slavoniju, gdje je kršćanska vlast. Ovi krajevi ostaju pusti, nenaseljeni. Jedan broj stanovnika se vratio nakon godine 1718. u Slatinu, a većina ih doseljava iz Srednje Bosne i iz Hercegovine. Nekako u to vrijeme Turci doseljavaju i pravoslavne, najvećim dijelom Vlahe i Srbe, kako bi imao tko obrađivati zemlju, čuvati „meku“ granicu, i plaćati poreze. Nacionalni element jača krajem sedamnaest stoljeća, posebno sa dolaskom Austrougarskog carstva.

1742. godine u Slatini živi 108 katolika - Hrvata, i u sastavu je župe Bijela. Već ranije Modriča je razorena a samostan uništen usljed protjerivanja svijeta i franjevaca, koji su se preselili u Slavoniju, na teritorij gdje je kršćanska vlast. Godine 1802. se osamostljuje župa Garevo - današnji Garevac, u čiji sastav ulazi i Modriča.

Prema popisu apostolskog vikara biskupa fra Marijana Bogdanovića iz 1768. godine u župi Bijela  pored ostalih mjesta navodi se i selo Slatina, s 14 katoličkih kuća i 87 katolika, a od toga su bile 54 odrasle osobe i 33 djece

1802. godine samostalna kapelanija Tremošnica postaje župa. Slatina je u sastavu ove župe. U njenom sastavu će ostati sve do osamostaljenja 1972. godine.

1813. godine u Slatini živi 150 katolika. Slatina je  u sastavu župe Tremošnica

1877. godine Hrvata – Katolika je u Slatini 293

1910. godine u (Srednjoj) Slatini je bilo 585 katolika i 31 pravoslavac.

1932. prema statistikama u selu Srednja Slatina ima 1160 stanovnika. Od toga je 900 katolika a 260 pravoslavnih

2. kolovoza 1972. godine napisan je dekret i osnovana je župa Srednja Slatina. Godinu dana ranije je podignuta i crkva, za privremenog župnika je imenovan vlč. Nikola Pranjić, koji stanuje u crkvenoj sakristiji. Mjesec dana kasnije za župnika dolazi vlč. Josip Šušak. On stanuje u selu kod obitelji Galić, gradi župnu kuću i formira župnu zajednicu. Župni stan je građen 1973. godine. Sa dolaskom župnika u selu se budi novi polet. Crkva postaje središte zbivanja i susreta. Pokrenute se mnoge inicijative, selo se brzo razvija, grade se mnoge kuće. U to vrijeme odlazi jedan broj ljudi na privremeni rad u Zapadne zemlje Europe.

1992. župnik u Srednjoj Slatini je vlč. Jure Čolić. Pred sam rat u selu je živjelo 996 Hrvata Katolika i c. tristo Srba – većinom Pravoslavne vjere.

Nakon kolovoza 92. godine u Srednjoj Slatini nema više katolika ni Hrvata, te selo postaje jednonacionalno. U jesen iste godine minirana je crkva, nakon što je opljačkana. Nepoznato je gdje se nalazi crkveni inventar.

Od ljeta 2001. godine par ljudi se vratilo u Srednju Slatinu – u zaselak Gornjani, gdje borave u 8 kontajnera, čekajući pomoć za gradnju porušenih kuća.

U kolovozu 2002.  u župu dolazi novi župnik vlč. Ilija Orkić. Godinu dana stanuje kao podstanar u selu, dok se gradi župna kuća.

3. kolovoza 2003. godine župnik je uselio u novoizgrađenu župnu kuću. Povratnika je tridesetak. Od tog dana slavi se uvijek na isti datum Župsko sijelo – susret župljana. Želja je da se ljudi vide, porazgovaraju, da se familije upoznaju. Svake godine sve veći broj ih dolazi na ove surete. 2005. godine Sijelo je održano pod geslom: „Srednja Slatina – To je moja svetinja.“ Održan je i koncert Željka Jurića, pjevača narodne glazbe, poznatijeg u inozemstvu nego u Bosni.

2. travnja 2005. nadbiskup Vinko kardinal Puljić blagoslivlje temelje za novu crkvu svetog Franje Asiškog. Blagoslovu je nazočilo preko šesto vjernika, za sve je pripremljen stol za blagovanje. Par sati nako blagoslova umire sveti otac Ivan Pavao II.

3. kolovoza 2006. proslavili smo svečano i raspjevano pokrivanje crkve. Nastupila su dva folklorna društva: „Dr. Krunoslav Draganović“ iz Matića i KUD „Rajevo selo“ iz Rajeva sela – Republika Hrvatska. U popodnevnom programu nakon ručka odigrana je utakmica između Gornjana i Kraljičana (rezultat je bio neriješen!), a poslije je pjevač Željko Jurić održao svoj koncert za sve prijatelje i goste.  

Početkom 2007. u Srednjoj Slatini živi pedeset povratnika Hrvata, te još stotinjak ljudi dolazi često i obnavlja svoja imanja. Mnogi žele obnoviti svoje kuće, ali nemaju materijalnih sredstava

Na vrh


Ambrozije Benković: Gorice u Posavini 1869. – 1969.

Slijedeći tekst je preuzet iz knjige: Ambrozije Benković: Gorice u Posavini 1869. – 1969. O stogodišnjici obnovljene župe, Gorice 1968., strana 232

Od stranice 17. pa dalje:

  ... Počevši od Kulina bana razdiru Bosnu vjerske borbe. Dominikanci djeluju na uskom području i ne uspijevaju suzbiti herezu, krivovjerje. Ugarski kraljevi s vojskom polaze na bosanske patarene; u solskoj banovini nastupa kaločki nadbiskup s oružanom silom. Tisuće je patarena odvedeno kao ratni plijen u zemlje ugarske krune i tamo nastanjeno. Inače su u ugarskoj i solskoj banovini katolici bili uvijek u znatno većem broju od patarena. Za nekoga meteža  pogibe 1272. herceg Bela i vlast prigrabi Belin ubojica Henrik Gising, ali 1280. već je vlst u rukama kraljice Jelisave, matere ugarsko-hrvatskoga kralja Ljudevita IV.  I ona je nastavila s čišćenjem banovine od patarenskog krivovjerja.
 U to vrijeme vlada u susjednoj Srbiji kralj Stefan Dragutin, sin kralja Uroša i katolikinje Jelene. (1276. – 1282.) Godine 1282. predaje on velik dio svoga kraljevstva bratu Milutinu, a sebi zadržava Mačvu i Beograd, te Podrinje u Bosni. Dragutin je bio oženjen Katarinom, sestrom ugarsko-hrvatskoga kralja Ljudevita IV i on mu kao miraz daje 1284. naše krajeve, te se Stefan Dragutin naziva „srijemskim kraljem“. On je bio čovjek skroman, religiozan, spreman pomoći i jednoj i drugoj crkvi.
 Njegovo je vladanje bilo vrlo važno za ove krajeve, a donekle i za svu Bosnu. On je nastavio s nastojanjima oko suzbijanja krivovjerja, i sam prigrlio katoličku vjeru (svakako prije 1291.god.) i ne htijući silom nastupiti protiv patarena, zamoli papu, da mu pošalje ljudi vještih narodnom jeziku, da im propovijedaju i da ih obraćaju  i papa je naredio franjevačkom starješini u Slavoniji, da pošalje tamo dva sposobna redovnika. Oni odabraše rudarski grad Srebrenicu kao svoje sjedište i tamo im kraljeva majka Jelena sagradi samostan; to je prvi franjevački samostan u Bosni. Doskora nadolazi i drugi franjevci, pa se spominju samostani u Zvoniku (kasnije Zvornik! op.), te u Bijeljinskom Polju, u Donjim Solima, Olovu, Modriči, Skakavi i nekim drugim mjestima – sve u Dragutinovoj državi. Skoro u isto vrijeme dolaze franjevački misionari u državu bosanskih banova.
Izgleda da je 1305. hrvatski ban Pavao Šubić oduzeo Dragutinu sve što je imao u Bosni ; od 1322. do 1355. ovi su krajevi dio snažne države bana Stjepana II. Kotromanića; 1377. ban Tvrtko  proglasi se i okruni za kralja Bosne i Srbije; kralj Tvrtko I. Najsnažnija je ličnost u povijesti Bosne, a u to doba i na cijelom slavenskom Jugu. No u srednjoj je Bosni stanje crkve još uvijek vrlo slabo. Bosanski je biskup 1233. prešao u Đakovo, franjevački general Gerard dolazi 1339. i piše papi, kako su crkve porušene, a drugi jedan izvještaj iz 1373. kaže, da su crkve jedna od druge udaljene i po dva-tri dana hoda. Još je najbolje u bivšoj Dragutinovoj državi, u Posavini.
Patareni, koji se nisu htjeli vratiti u katoličku crkvu, prešli su u Slavoniju. Onog je možda vremena početak slavonskog sela Bošnjaci, gdje se dio sela i danas zove Pogan i spominje na doseljene patarene ; ima tako i kod Pečuha hrvatsko selo Poganj. Izbjeglice iz Soli dali su ime slavonskom selu Soljani , a možda i selu Zoljani kod Velike Kopanice. – Ali je moguće da su oni izbjegli ovamo 1415., za prve provale Turaka u bosansku Posavinu.

Dolaskom franjevaca i osnivanjem samostalne bosanske pokrajine stvari se stubokom mijenjaju. Uza sve to što su mnogi velmože patareni, a ima ih mnogo i među pukom, osobito u srednjoj Bosni, i unatoč slabog stanja još u 14. vijeku, dolazi do očitog poboljšanja i širenja vjerske organizacije. U solskoj banovini dižu se još tri samostana u okolini Bijeljine, pa jedan u Gornjim Solima i negdje u Labi i Lindvi. Neki su samostani imali još i svojih župa, premda ne znamo, gdje su sve one bile. ...
Naš učenjak Pavle Anđelić piše, da je u Bosni u tom dobu bilo crkava u svakoj općini, svakoj varoši i naseljenom gradu, u većim naseobinama bilo je više crkava. Crkve su podizali vladari ili bogati posjednici (feudalci), a i sami pripadnici općina zajedničkim sredstvima. Tokom 14. i 15. stoljeća brojne su crkve podizali franjevci. Mnoge su crkve bile djelomično ili sasvim izgrađene od drveta . Zato i nema tragova tim starim crkvama u ovim krajevima, gdje nije bilo druge građe osim drveta.

U Bosni prije dolaska Turaka dakako nije bilo muslimana, a ne znamo ni za pravoslavne u bosanskoj Posavini iz vremena bosanske državne samostalnosti.

Turci provaljuju i 400 godina vladaju

Neslogom Bosna pade. Sudbina Posavine

Kralj Tvrtko I. povjerio je ove krajeve vojvodi Vlatku Hraniću. – Za Tvrtkove vlade Turci su 1386. prvi put provalili u njegovu državu, i to u Hercegovinu, 15 lipnja 1389. poražena je srpska vojska na Kosovu polju; bilo je tamo i više hiljada bosanskih vojnika, što ih je Srbima u pomoć poslao Tvrtko I. pod vodstvom Vlatka Vukovića. Tamo su mnogi bosanski velikaši izginuli. U vrijeme kralja Tvrtka I. propovijedao je po Bosni blaženi Nikola Tavelić, koji je 1391. umro u Jeruzalemu mučeničkom smrću.
Godine 1405. postaje kraljem Tvrtko II., uz Tvrtka se proglasi još jedan kralj, Ostoja; u Bosni se velikaši svađaju, tuku. Ugarski kralj štiti Ostoju, a pataren vojvoda Hrvoje Vukčić pomaže Tvrtka, dolazi do krvavog obračuna, Sigismund pobijedi Tvrtkovu vojsku i godine 1412. predaje Usoru Ivanu Gorjanskom, a Soli slavonskom banu Ivanu Moroviću. No obadvije oblasti zajedno s Mačvom čine jedno vojničko područje. Ugarsko-hrvatska posada je u Doboju, Tešnju, Gradačcu i Derventi. No, Hrvoje Vukčić ne miruje; kad ne može sam, traži pomoć. „Nema nikakve sumnje da upravo Hrvoju pripada sumniva slava da je Turke uvukao u bosanske unutrašnje borbe i da je bosansku državu doveo u položaj sultanovog tributara“, piše srpski povjesničar Sima Ćirković . U svibnju 1414. dovede Hrvoje izaslanike Turke u Bosnu, koji se staviše pod Hrvojevu komandu.
Početkom 1415. pođe ugarska vojska da potisne turske čete i zemlju povrati kralju Ostoji. Prodriješe doduše vrlo duboko u Bosnu, ali u ljeti bi kod Doboja potučena ugarsko-hrvatska vojska; mnogi dopadoše sužanjstva, među njima i usorski ban Ivan Gorjanski, a solski ban Ivan Morović otkupio se za 40.000 dukata. Turci su se opet zapravo povukli iz Bosne, ostavljajući je zavađenu, nesložnu, ali su se rado odazivali pozivima svojih pristaša, te provaljivali u Bosnu, da ih „mire“. Malo se prilike smiriše, kad je umro kralj Ostoja, a ostao sam Tvrtko, ali se kralj morao obavezati na plaćanje godišnjeg danka sultanu i predati mu neke gradove. Pomirenje s ugarsko-hrvatskim kraljem nije izmijenilo podložnog odnošaja prema Turskoj.
Nemiri u Bosni i s tim skopčana nesigurnost učiniše, te neki franjevci na svoju ruku ostaviše Bosnu, a ponegdje je i disciplina popustila, te 1431. dolazi delegat Jakov iz Markije, u južnoj Italiji. Zalazio je i u naše krajeve u Posavini, pa također i u Slavoniju, gdje su bosanski franjevci držali mnoge župe. Sveta Crkva ga slavi kao sveca (blagdan 28. studenog). Za njegova vremena stradalo je oko 16 crkava i samostana. – Godine 1443. umro je kralj Tvrtko II., a naslijedio ga Toma, sin pokojnoga protukralja Ostoje. Vjerske se prilike pomalo sređuju, patareni se u sve većem broju vraćaju u katoličku Crkvu, tako da ih je sredinom 15. stoljeća samo malo među običnim svijetom. Tvrdokorno se drže još samo batiji: plemstvo i veleposjednici koji su se udaljili i od prvobitne bogumilske nauke o savršenstvu. Kralj Toma stade i od njih tražiti, da se krste; neki neće i bježe u Hercegovinu, a drugi – često samo prividno – stupaju u katoličku crkvu. Godine 1453. Turci zauzimaju Carigrad, opsjedaju Beograd, a u Bosni su kralj Toma i herceg Stjepan, gospodar Hercegovine, krvno zavađeni, te ne će da se izmire i slože, a Turčin im pred vratima. Godine 1460. mora kralj da sultanu odstupi jedan pojas Podrinja sa Bijeljinom, Zvornikom i Srebrenicom. Tom zgodom je zacijelo mnogo stanovnišva izbjeglo na zapad i prema sjeveru, a možda su tada i franjevci napustili sva tri bijeljinska samostana ( u gradu, u bijeljinskom Polju i Teočaku). Ako se nije to tada dogodilo, to su samostani svakako napušteni najkasnije između 1512. i 1521. ...

Propast bosanskog kraljevstva
Kralj Toma umre 1461., a naslijedi ga sin Stjepan Tomašević, posljednji bosanski kralj. Novi se kralj doduše izmirio s hercegom Stjepanom, ali zato hercegov sin Vladislav poziva Turke protiv rođenoga oca. Patareni, i javni i potajni, čine sve, da ubrzaju kraljevu propast. „U tome kritičnome stanju odluče žrtvovati samostalnost i vjeru, samo da se osvete kralju i papi. Mnogi velikaši ... izvješćivali su Mahmud pašu o svemu, pta se snovalo i kovalo na bosanskom dvoru,“ kaže Safet beg Bašagić . Kralj Stjepan prepušten sam sebi morade se predati Turcima, koji ubrzo zaposjedoše 117 bosanskih gradova. Sultan pogubi kralja i mnoge velmože, dosta ih pređe na islam, osobito patarena, a i poneki katolici, naročito oni što još nedavno bijahu patareni.
To je mišljenje imao još prije 80 godina naš povjesničar Kalić , ali „ i današnji naučni autoriteti u pitanju bogumilstva misle da su u Bosni bili islamizirani naročito bogumili“, zaključuje dr Midh. Šamić

Srebrenička banovina
Nakon Sigismundove smrti došao je na ugarsko-hrvatsko prijestolje kralj Matija Korvin, za kojega znade i naša narodna pjesma. On u jesen 1464. prodre s vojskom u sjeverno-istočnu Bosnu, i zauze usorski kraj s gradom Srebrenikom kod Tuzle, ali Zvornik nije uspio zauzeti. Od osvojenih krajeva formira srebreničku banovinu, uredi ju strogo po vojničku, a za zapovjednika postavi mačvanskoga bana Nikolu Iločkoga. Godine 1471. Nikola se proglasi bosanskim kraljem, ovisno dakako  od kralja Matije; no nije poznato, da li je kralj ikada boravio u svojoj državi. Godine 1512. nestaje srebreničke banovine, jer te godine zauzeše Turci tvrđave Srebrenik i Teočak radi „nehajnosti i lošega čuvanja tamošnjih banova“, veli se u jednom izvještaju iz onog vremena. Druga pak mjesta prema Savi dospjela su u tursku vlast nešto kasnije. „Do danas nije pronađen ni jedan siguran izvor koji govori o tome kada je Posavina tj. Prostrano područje... sjeverno od Srebrenika i Teočaka potpalo pod tursku vlast. To se dogodilo, najvjerojatnije, tek 1521. godine, prilikom pada Beograda i Šapca... Sjeverno, sve do Save, ... bila je to ničija zemlja koju su turske akindžije stalno uznemirivale... i stvarale paniku i stravu. Nema sumnje u to da je u tome vremenu cijelo to područje i opustjelo“. Takvu nam sliku crkta Adem Handžić o ovom našem kraju prije 460 godine .
No, češki historičar Jireček kaže, da je uskim pojasom zemlje s južne strane Save upravljao sve do 1521. hrvatski velikaš Stjepan Berislavić, koji je nosio naslov srpskog despota . Po nekima je dapače i grad Srebrenik držao sve do te godine...

Šta je dotle bilo u Europi
Da još bar letimice bacimo pogled na susjedne krajeve i ostalu Europu. – Turci nisu odmah zauzeli Carigrada, nego najprije pokorili neke balkanske krajeve. U Albaniji se 25 godina Turcima hrabro opirao Juraj Kastriota, prozvan Skenderbegom, te je 1467. umro nepobijeđen... Njega je u borbi pomagao jedino papa i španjolski kralj, a ostale se kršćanske države na žalost nisu ni makle. –Isto su tako evropske države pustile Srbiju i Bosnu, da se više-manje same odupiru osmanlijskoj sili. I treba spomenuti dva kršćanska velikana, koji su 1453. branili i obranili Beograd. Prvi je talijanski franjevac sv. Ivan Kapistran, koji je po Ugarskoj i Hrvatskoj skupio vojsku za obranu Beogradu, a drugu je vojsku predvodio Ivan Hunjadi, u narodnoj pjesmi poznat kao Sibinjanin Janko. Oba ta kršćanska junaka umriješe 1456., a Beograd pade u tursku vlast tek 1521. godine. Vrijedno je ovdje citirati riječi madž. Povjesničara  Thalloczy-a u raspravi o despotskoj porodici Brankovića (GZM 1893.), da solidarnost kršćanstva protiv Turčina prije osvajanja balkanskog poluotoka nije bila, kakvu bismo očekivali. Turčin je raznim vladarima na Balkanu dobro dolazio kao saveznik u razmiricama – tek kasnije dolaze svi do uvjerenja, da je to sila koja sve uništava, ali – kasno.
Godine 1492. oslobodila se Španjolska od maurske vlasti, a bila je pod vlašću Arapa osam stotina godina. – Iste godine otkrio je Kristofor Kolumbo, za koju se dotle nije znalo.
Dok su na Balkanu Turci osvajali pokrajinu za pokrajinom, grad za gradom upravo tih je godina Nijemac Ivan Gutenberg radio na jednom veličajnom izumu, te je tiskao Bibliju, prvu štampanu knjigu. Dotle su se knjige prepisivale rukom i bile zato silno skupe. Ovim je izumom kulturni život čovječanstva krenuo silnim koracima naprijed. Znanosti, umjetnosti i narodno gospodarstvo ostadoše napredovati, no mi u tom zaostadosmo, jer izgubismo slobodu, prvi preduvjet za svaki napredak. A nije mnogo bolje bilo ni kod našeg naroda, koji je sačuvao slobodu, jer mu je valjalo neprekidno stajati na straži i u borbi. – Ipak je 1483. tiskan u Kosinju (u Lici) hrvatski misal, glagolskim pismom; to je prva tiskana knjiga na slovenskom jeziku.

Žalosno stanje Posavine

A sada da se opet vratimo u naše krajeve.
Za sve ovo vrijeme do 1521. ne znamo upravo ništa o vjerskim prilikama ovog kraja. Po svoj prilici da su se svećenici ovoga kraja morali nasloniti ili na biskupa u Đakovu ili u Pečuhu, jer nije nimalo vjerojatno, da su mogli održavati veze s braćom u Bosni pod turskom vlasti, koji su 1514. morali i svoju redovničku provinciju razdijeliti, da ne budu skupa s onim, što ostadoše u slobodnoj Hrvatskoj. U nesretnoj bitci na mohačkom polju odniješe Turci sjajnu pobjedu, u bitci pogibe ugarsko-hrvatski kralj i bosanski biskup (zapravo đakovački). Turci naskoro osvajaju i Slavoniju. Iz Đakova ne dolazi u Bosnu nijedan biskup, te je trebalo između domaćih franjevaca imenovati naslovne biskupe.
Kad je ovaj kraj naš konačno dospio, recimo 1521., pod tursku upravu, ostade tako sve do austrijske okupacije godine 1878., to jest 357 godina. Od toga oko trista godina kao da ova ravna Posavina nije ni postojala. Do pred nekoliko desetljeća pred austrijsku okupaciju nigdje se ne spominje, osim u turskim službenim tefterima, poreznim knjigama. Samostana  nema nijednog, a vrlo vjerojatno da nema nijedne crkve, a od župa su se održale jedino Brčko, Bijela i Slatina, koje su morale biti i prije Turaka, jer se spominju u prvoj polovici 17. stoljeća, a da nijesu bile već prije pada pod Tursku, sigurno se onih stoljeća ne bi mogle osnivati. Iz Bijele je prenesena župa u Štrepce odnosno Zovik, a iz Slatine u Tremošnicu, a brčanske je posve nestalo. Na području današnjih župa Šamac, Tišina, Domaljevac, Tolisa, Oštra luka, Vidovice, Gorice, Ulice, Poljaci i Špionica nije bilo ni župe ni crkve kroz tri stoljeća...

Za one koji žele malo više informacija naći neka pogledaju knjige u bibliotekama:
( osim ovog ima toga još podosta.!..)

Literatura:
-Poviest hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena do godine 1463. (14 suradnika), izdao „Napredak“, Sarajevo 1942., knjiga prva
-Jireček Konstantin: Istorija Srba I., Beograd 1952.
- Mandić, Dr. o. Dominik: Etnička povijest Bosne i Hercegovine, Rim 1967.
-Kulturna istorija Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena do početka turske vladavine (A. Benac, B. Čović, E. Pašalić, Đ. Basler, N. Miletić, P. Anđelić), Sarajevo 1966.
Bašagić-Redžepašić Safvet beg: Kratka uputa u prošlost Bosne i Hercegovine 1463 – 1850., Sarajevo 1900.
Bašagić, Safvet-beg: Znameniti Hrvati Bošnjaci i Hercegovci u Turskoj Carevini, Zagreb 1931.
Draganović, K. St.: Massenübertritte von Katholiken zur „Orthodoxie“ im kroatischen Sprachgebiet zur Zeit der Turkenherrschaft (Orientalia christiana periodica, III), Roma 1937.
Zirdum, Andrija: Povijest kršćanstva u Bosni i Hercegovini, biblioteka Slovoznak – Plehan 2007., strana 500
Đaković, Luka: Prilozi za demografsku i onomastičku građu Bosne i Hercegovine (I.) (Na osnovu popisa katoličko stanovništva 1743. godine), Sarajevo 1979. – izdala Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine

Posebno je vrijedno i zanimljivo djelo :
Iguman Jovan (Nedić): Selo Slatina kod Bosanskog Šamca i njena okolina, Beograd 1990.
Игуман Јован (Недић): Село Слатина код Босанског Шамца и њена околина, Београд 1990.  (ovo je za one koji nečitaju i nepišu latinskim pismom!)

Na vrh